Moj djed napustio je otok Brač 1919., ne znajući kako će vrijeme koje će provesti u Čileu utjecati na njegove uspomene. Jedina knjiga koju sam naslijedio iz njegove skromne knjižnice bila je fotografska monografija naziva Brač (zbornik broj 5), tiskana u Zagrebu 1967. na španjolskom jeziku, u izdanju Štamparskog zavoda Ognjen Prica. Monografija prikazuje gol, siv, siromašan i primitivan otok. Na naslovnici je karta bez ucrtanih cesta, a pjesma pjesnika Vladimira Nazora u funkciji je prologa. Svaki stih pjesme počinje negativnim iskazom otisnutim velikim slovima te tako potiče brzo čitanje kratke i jednostavne pjesme umetnute u dulji prozni tekst. Dogodilo se kao bizarna slučajnost da smo 2016. unajmili kuću za odmor pored lažne armiranobetonske akropole u mjestu Bobovišća na Moru na otoku Braču, u kojem je Vladimir Nazor proveo djetinjstvo i mladost te gdje je, mnogo godina kasnije, izgradio utvrdu na uzvisini, na napuštenoj parceli odmah pored našeg malog vrta, te mali hram koji smo viđali svakodnevno tijekom odmora. Pjesnik je ovaj artefakt smjestio prilično nisko niz strminu uske uvale, koja Bobovišća na Moru čini zaštićenom lukom. Tri dorska stupa koja čine mali hram i predstavljaju pjesnikove tri sestre – Irmu, Olgu i Ameliju – i njihovo putovanje u Grčku, natkrivena su jednakostraničnom trokutnom gredom. Svaki u svojem kutu, čini se kao da stupovi gledaju u krajolik u svim smjerovima, istureniji nego što je to uobičajeno, dok štite praznu unutrašnjost pod otvorenim nebom.